Mogućnost uvođenja obveznog cijepljenja protiv covid-19 bolesti - analiza postojeće prakse Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava_06.12.2021.

Presuda ESLJP-a u predmetu Varvička i drugi protiv Češke Republike

Ključna, a ujedno i jedina presuda1 vezana uz pitanje obveznog cijepljenja (djece) od strane ESLJP je dobro poznata Varvička i drugi protiv Češke Republike2iz travnja ove godine. U navedenom predmetu zajednički je podneseno pet zahtjeva i to petero djece, koja zbog toga što nisu redovito cijepljenja, nisu mogla pohađati vrtić, te oca dvoje djece koji je prekršajno kažnjen zbog toga što nije dopustio cijepljenje djece. Podnositelji zahtjeva su Europskom sudu tvrdili da im je zbog sustava obveznog cijepljenja djece koje postoji u Češkoj povrijeđeno pravo na privatan život iz članka 8. Konvencije. Prije iznošenja presude Suda odnosno obrazloženja iste valja naglasiti kako čl. 8. ima dvodijelnu strukturu, gdje se prvim stavkom jamči pravo na privatan i obiteljski život, dom i dopisivanje, dok drugi stavak predviđa dopuštena ograničenja u uživanju tog prava i to ako su ispunjene određene pretpostavke.3 Te pretpostavke su: utemeljenost na zakonu, postojanje legitimnog cilja taksativno navedenog u čl. 8., nužnost i razmjernost.

Činjenica je kako obvezno cijepljenje onih koji odbijaju cijepljenje spada u nedobrovoljan medicinski tretman koji kao takav ulazi u opseg st. 1. čl. 8. Međutim, kako je napomenuto, prava zajamčena čl. 8., kada su za to ispunjene pretpostavke, se mogu ograničiti, pa tako i pravo da se nad osobom ne vrši medicinski tretman koji nije dobrovoljan. Glede predmeta Varvička, valja naglasiti kako u konkretnom predmetu nije došlo do prisile na cijepljenje odnosno medicinskog zahvata, no Sud je prihvatio kako već i obveza cijepljenja odnosno posljedice koje su podnositelji pretrpjeli zbog odbijanja cijepljenja, predstavljaju miješanje u poštovanje njihovih prava.

Što se tiče zakonitosti miješanja kao uvjetu za dopuštenost ograničenja prava, obveza cijepljenja je regulirana češkim zakonodavstvom koje je u skladu s češkim ustavom, te je Sud našao kako je navedeni uvjet ispunjen. Postojanje legitimnog cilja je također utvrđeno bez poteškoća- a to je zaštita zdravlja i prava drugih, s obzirom na to da je cilj obveznog cijepljenja prije svega zaštita od bolesti kako cijepljenih osoba tako i osoba koje se zbog zdravstvenih kontraindikacija ne mogu cijepiti. Kao i inače kod utvrđivanja postojanja povrede prava iz čl. 8. ključno pitanje za Sud bila je nužnost i razmjernosti mjere. Sud je uzeo u obzir kako je češki model na rubu spektra mjera kojima se postiže cilj zaštite pučanstva od zaraznih bolesti, odnosno radi se o prilično restriktivnom modelu.

Iz presude je razvidno kako su i ustavni sudovi Francuske, Mađarske, Sjeverne Makedonije, Italije, Moldavije, Slovačke i Slovenije proglasili ustavnim odredbe o obveznom cijepljenju djece, odnosno odbili su zahtjeve roditelja kojima su osporavali mjere o obveznom cijepljenju. Također, u predmet su se kao umješači odnosno treće strane uključile i vlade Francuske, Njemačke, Poljske i Slovačke te su sve podržale obvezu cijepljenja djece protiv točno određenih zaraznih bolesti kao i određenih kategorija odraslih osoba. Konačno, ESLJP je napomenuo kako i određeni dio država članica Vijeća Europe u posljednje vrijeme mijenja svoje politike u tom smjeru, odnosno u smjeru uvođenja obveznog cijepljenja zbog smanjenja dobrovoljnog cijepljenja, što je dovelo do narušavanja "imuniteta krda".

ESLJP je nadalje podsjetio da države članice imaju pozitivnu obvezu poduzeti mjere za zaštitu života i zdravlja ljudi pod svojom jurisdikcijom. Iz navedenih razloga prihvatio je kao mjerodavne i dovoljne razloge koje je u prilog politici obveznog cijepljenja dala češka vlada odnosno obvezno cijepljenje kao razmjernu mjeru zaštite pučanstva od zaraznih bolesti. U navedenoj presudi Sud je naglasio i a široko polje slobodne procjene koje uživaju države u kreiranju nacionalnih mjera radi zaštite pojedinih prava, kao u konkretnom slučaju zaštite najboljih interesa djece. ESLJP je zaključio da je cijepljenje općeprihvaćena i proporcionalna zaštitna mjera imajući na umu društvenu solidarnost kojom se štite svi članovi društva a posebno oni najranjiviji i to na način da ostatak stanovništva poduzme minimalan rizik u obliku cijepljenja. Što se tiče proporcionalnosti, Sud je ispitao relevantne značajke nacionalnog sustava (odl. 290.-309.), između ostalog i činjenicu kako se obvezno cijepljenje djece odnosi samo na određene bolesti, kako se isto nije moglo izravno nametnuti te nije bilo apsolutno. Stoga je Sud zaključio kako Češka, djelujući u skladu s prijekom društvenom potrebom, te pruživši dostatne i relevantne razloge i poštujući načelo razmjernosti legitimno izabrala ovakvu politiku cijepljenja, koja je u skladu sa zaštitom javnog zdravlja te primjenom ove mjere podnositeljima nije povrijeđeno pravo iz čl. 8. Konvencije.

Zaključno, Sud je smatrao kako „u konačnici, pitanje koje treba utvrditi nije je li bilo moguće usvojiti drugačiju, manje preskriptivnu politiku, kao što je to učinjeno u nekim drugim europskim državama. Umjesto toga, radi se o tome jesu li češke vlasti, u uspostavljanju posebne ravnoteže, ostale unutar svog širokog polja slobodne procjene u ovom području. Zaključak je da one nisu prekoračile svoje polje slobodne procjene i stoga se sporne mjere mogu smatrati "nužnim u demokratskom društvu" (odl. 310).

Ono što je Sud također smatrao važnim napomenuti jest kako, iako je cijepljenje obvezno, posljedica kršenja obveze nije prisilno cijepljenje. Posljedice za podnositelje zahtjeva bile su umjerena novčana kazna, odnosno odbijanje upisa u predškolsku ustanovu, što je mjera koja je u osnovi zaštitna, a ne sankcija. Drugi značajan naglasak Suda je ispitivanje obveze cijepljenja samo u odnosu na standardno i rutinsko cijepljenje djece protiv bolesti dobro poznatih u medicinskoj znanosti. Ova dva razloga su ključna za nemogućnost utvrđivanja jasnog smjera u kojem će Sud ići prilikom donošenja presuda o postojanju odnosno nepostojanju povrede čl. 8. zbog uvođenja obveznog cijepljenja protiv COVID-19 bolesti a s obzirom na zahtjeve grčkih zdravstvenih radnika i francuskih vatrogasaca koji su već podneseni Sudu. Naime, ne možemo govoriti o cijepljenju protiv COVID-19 bolesti kao o rutinskom cijepljenju protiv bolesti dobro poznatih u medicinskoj znanosti, kao što i u podnesenim zahtjevima mjere protiv podnositelja ne možemo smatrati zaštitnim već se radi o značajnim sankcijama, kao što je gubitak radnog mjesta. Međutim, znakovito je također spomenuti kako se Sud u presudi Varvička i ostali, i to prilikom ocjenjivanja razmjernosti mjere obveznog cijepljenja, referirao na zakonodavni pristup Češke i Italije (odl. 87. i 107.) koji omogućuju vlastima fleksibilnu reakciju na epidemiološku situaciju i razvoj u medicinskoj znanosti i farmakologiji, a koje opet idu u smjeru prihvaćanja kao razmjerne mjeru obveznog cijepljenja protiv bolesti COVID-19. O gore navedenim francuskim i grčkim zahtjevima će biti više govora u nastavku, no prije njih, prikazat će se relevantna praksa našeg Ustavnog suda glede obveznog cijepljenja.

Rješenje i Odluka Ustavnog suda RH o obveznom cijepljenju

Sa stavom Europskog suda se složio i naš Ustavni sud i to već 2014. godine4 (stoga bi ispravnije bilo reći kako se ESLJP složio sa stavom našeg Ustavnog suda) u pogledu podnesenih prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom cijelog niza članaka Zakona, između ostalih, članaka 40. i 77. Zakona o zaštiti pučanstva o zaštiti od zaraznih bolesti (ZoZPZB)5, a stajališta glede tih članaka predstavljaju srž odluke Ustavnog suda.

Naime, Ustavni sud je razmotrio razloge predlagatelja s aspekta čl. 69. (70.) Ustava i to st. 3. koji u bitnome glasi: … Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi.“ S druge strane, zakonodavac, prema Ustavu, ima ovlast samostalno odlučiti na koji će način tu obvezu ostvariti, što je učinio propisivanjem obveznog cijepljenja protiv zaraznih bolesti koje su taksativno navedene u ZoZPZB-u.

Stajalište je Ustavnog suda da se prilikom donošenja spornih odredaba ZoZPZB-a zakonodavac vodio člankom 69. (70.) Ustava6 i vrijednostima koje se njime štite, jer je propisivanje cijepljenja protiv izrijekom propisanih zaraznih bolesti usmjereno na eliminaciju bolesti iz ukupne populacije, čime se ostvaruje spomenuta pozitivna obveza države iz članka 69. (70.) Ustava.

Stoga se Ustavni sud, kao i Europski sud pozvao na slobodnu procjenu zakonodavca prema kojem se prava i slobode mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. Ustava RH). Dalje u Rješenju se Ustavni sud također osvrnuo na daljnje navode predlagatelja poput onih o ustavnim pravima  roditelja da odluče hoće li djecu imunizirati, kao i navoda o diskriminatornim učincima između djece koja jesu i one koju nisu cijepljena, otklonivši sve naknadne prigovore podnositelja.

Također, Ustavni sud RH je 2017. godine donio i Odluku7 gdje je odlučivao je o ustavnoj tužbi majke koja je kažnjena u prekršajnom postupku jer je odbila cijepiti svoje dijete zbog sumnje da cjepivo izaziva autizam. Bez prevelikog ulaženja u srž odluke i navode podnositeljice, u bitnome treba istaknuti kako se Ustavni sud pozvao na gore navedeno Rješenje istaknuvši, odnosno ponovivši kako „u slučaju cijepljenja riječ je o obvezi davanja i prihvaćanja zdravstvene usluge standardizirane kvalitete i jednakog sadržaja prema svim osobama koje joj se moraju podvrgnuti na temelju i u smislu mjerodavnih odredaba ZoZPZB. Stoga u slučaju članka 40. ZoZPZB nije riječ o eksperimentalnom liječenju ili pregledu, na način da osoba bude objekt znanstvenog istraživanja bez svoje suglasnosti ili suglasnosti njezinih roditelja već o dužnosti/obvezi cijepljenja protiv određenih zaraznih bolesti. Propisivanje cijepljenja protiv ZoZPZB-om izrijekom propisanih zaraznih bolesti usmjereno je na eliminaciju bolesti iz ukupne populacije, što je pozitivna obveza države u smislu članka 69. Ustava. Članak 40. ZoZPZB pokazuje da zakonodavac taj cilj želi ostvariti propisivanjem sveopće obveznosti pristupanja cijepljenju protiv određenih zaraznih bolesti. Ustavni sud smatra da takav pristup zakonodavca ulazi u područje njegove slobodne procjene i da ne izlazi izvan okvira članka 69. Ustava.“ (t. 6.5. Rješenja).

Odluke ESLJP-a o zahtjevima za privremenim mjerama

S obzirom na napisano, za očekivati je kako će bi ESLJP mogao podržati programe obveznog cijepljenja protiv COVID-19 kao razmjernu mjeru u okolnostima globalne pandemije. Za sada je ESLJP donio tri znakovite odluke u kojima nije ulazio u meritum stvari no ipak je moguće iščitati smjer u kojem će Sud ići donoseći presude o navedenim zahtjevima. Radi se o odlukama donesenim u razdoblju od kolovoza do rujna 2021. gdje je Europski sud za ljudska prava odbio tri zahtjeva za privremenim mjerama protiv zakona o obveznom cijepljenju protiv COVID-19 i to jedan protiv Francuske8 i dva protiv Grčke.9 Međutim, budući da se privremene mjere od strane Europskog suda odobravaju u iznimnim slučajevima kako bi se spriječio rizik od “ozbiljne, nepovratne štete” tijekom suđenja i bez predrasuda o meritumu, odbijanje pristanka na privremene mjere ne govori izravno o statusu obveznog cijepljenja protiv COVID-19 prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Naime, u kolovozu 2021. ESLJP je primio zahtjev od 672 francuska vatrogasca glede obveznog cijepljenja protiv COVID-19 koji je nametnula francuska vlada Zakonom br. 1040–2021 od 5. kolovoza 2021. Dva tjedna kasnije, u rujnu 2021., ESLJP je primio dva vrlo slična zahtjeva od 30 grčkih zdravstvenih radnika koji su osporili legitimnost odluke grčke vlade da uvede obvezno cijepljenje protiv COVID-19 Zakonom br. 4820–2021. Oba zakona zahtijevaju da se javni djelatnici cijepe kako bi mogli nastaviti raditi. Vrlo brzo nakon podnošenja zahtjeva, Sud je odlučio kako isti ne spadaju u opseg privremenih mjera kako je zamišljeno pravilom br. 39 Poslovnika Suda10s obzirom da se iste u praksi općenito odobravaju u slučajevima iznimnim slučajevima poput onih koji se odnose na deportaciju i izručenje, smrtonosnu opasnost za privatni ili obiteljski život ili teške slučajeve nečovječnog postupanja.

Umjesto zaključka

Sam ESLJP je naglasio kako donesenim odlukama ne prejudicira presude koje se očekuju vezano uz zahtjeve podnesene od strane grčkih zdravstvenih radnika kao i francuskih vatrogasaca koji tvrde kako su im nametanjem obveznog cijepljenja povrijeđena brojna konvencijska prava a među ostalim i prava zajamčena čl. 8. Konvencije, odnosno ne prejudicira jesu li mjere od strane grčkih i francuskih vlasti, nužne i razmjerne radi postizanja legitimnog cilja zaštite zdravlja i prava i slobode drugih ljudi. Stoga ostaje vidjeti kakav zaključak će donijeti Europski sud, no daje se naslutiti, slijedom dosadašnjih odluka i presuda kao i dopuštanjem širokog polja slobodne procjene državama, kako će obvezu cijepljenja protiv COVID- 19 bolesti Sud smatrati nužnom i razmjernom mjerom radi zaštite zdravlja te prava i sloboda drugih, ne zanemarujući supra spomenute dvojbe glede sankcija propisanih zbog nepoštivanja obveze cijepljenja kao i činjenicu da se ne radi o rutinskom cijepljenju protiv bolesti dobro poznatih u medicinskoj znanosti, no ipak uvažavajući razvoj u medicinskoj znanosti i farmakologiji kao i aktualnu epidemiološku situaciju.

Izv. prof. dr. sc. Maša Marochini Zrinski

__________________________________________

^ 1 Izuzev presude u predmetu Solomakhin protiv Ukrajine (zahtjev br.2442903, presuda od 15. ožujka 2012.), u kojoj se Sud u nekoj mjeri dotaknuo i pitanja obveznog cijepljenja također utvrdivši kako isto predstavlja mjeru koja je u skladu sa zakonom, slijedi legitiman cilj zaštite zdravlja te nužna i razmjerna.

^ 2 Zahtjevi br. 47621/13 i 5 drugih, presuda Velikog vijeća od 8. travnja 2021.

^ 3 Čl. 8.: „1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. 2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

^ 4 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-I-5418/2008, U-I-4386/2011, U-I-4631/2011 od 30. siječnja 2014., Rješenje, NN br. 22/2014-417