SPORTSKE IGRE_Rovinj 2024.

REZULTATI KBC ZAGREB

KBC ZAGREB  -  2. mjesto u ukupnom plasmanu

(M)

1. KOŠARKA, 1.mjesto
2. STOLNI TENIS -1. mjesto - Alan Paučnik
3. PIKADO -1. mjesto - Ivan Lončar
4. POTEZANJE KONOPA, 2. mjesto
5. RUKOMET, 3. mjesto
6. ODBOJKA, 2. mjesto
7. TENIS, 2. mjesto -Ivan Bertović
8. KUGLANJE, 1. mjesto -ZET

1. GRANIČAR, 3. mjesto
2. BELA, 2. mjesto -ZET

30. rođendan ŠUSS-a

Jutarnje buđenje telefonom i pitanje prijatelja – vidimo li se u Rovinju na športskim susretima? Ne zaboravi – tridesete po redu! Tridesete, pomislih, pa kad je to prošlo? I onda se nađemo na kavi pa otputujemo sjećanjima polako unatrag.

Devedesete su, Hrvatskom tutnji Domovinski rat. Nižu se sirene, padaju topovske granate, ljudi ginu na bojišnicama. Mnogi djelatnici socijale na prvoj su crti obrane, centri i domovi pružaju ogromnu podršku u smještaju i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica. Hrvatska nastoji ostati čvrsto na nogama. U to je tmurno doba i u takvim okolnostima rođena ideja o druženju socijalaca na športskim terenima. Za to je trebalo hrabrosti, ali i mudrosti.

U kišnom mjesecu svibnju 1995. godine, četvorica sportskih zanesenjaka ostvaruju projekt koji, uvjeren sam, nema rok trajanja. Prvi športski susret zaposlenika socijalne skrbi u Novom Vinodolskom okupio je 1250 (tisuću dvjesto pedeset) djelatnika iz svih ustanova socijalne skrbi! A zanesenjaci koji su došli na takvu ideju bili su – Radoslav Golac iz Ministarstvu rada i socijale, Zvonimir Krpan djelatnik Centra za socijalnu skrb Maksimir, dok su Zvonko Mlinar i Josip Masnić radili u Republičkom fondu socijalne zaštite. Treba biti pošten pa reći kako se bez odgovornih ljudi u sustavu to baš i ne bi moglo ostvariti. A to su bili Josip Škaro, koji je vodio nadležno ministarstvo te Kaja Bakalić, direktorica Republičkog fonda. Dobro su dečki procijenili što druženje donosi zajednici, pa su stoga dobili i velikodušnu podršku.

S vremenom su se mijenjale okolnosti, pa s njima pomalo sadržaj i forma. Nakon osnivanja Sindikata zaposlenika socijalne skrbi, športski susreti prerastaju u Športsko-sindikalne. Organizira ih Športska udruga socijale zajedno sa Sindikatom. ŠUSS je nastojao športske aktivnosti proširiti pa se tako druženju priključio Sindikat zdravstva KBC-a Rebro s kojima su sve do danas.

Iako brojevi u ovoj priči nisu presudni, zanimljiv je podatak kako je, po slobodnoj procjeni, svih ovih godina u susretima sudjelovalo petnaest tisuća ljudi. Posljednjih godina na športske igre dolazi ih osamstotinjak, od čega oko šest stotina samo iz sustava socijale. Zanimanje za susrete raste iz godine u godinu. No, kako ih odražavamo u vrijeme turističke predsezone, raspoloživi smještajni kapaciteti sve su teže dostupni.

A susreti su pravi ispušni ventil za ljude iz struke koje rade iznimno teške poslove. Donose prostor i vrijeme čistog veselja, kroz radost sportskih nadmetanja – od malog nogometa, rukometa, košarke, odbojke, preko boćanja, belota, šaha, stolnog tenisa i pikada, pa sve do cross trčanja. Potezanje konopa u muškoj i ženskoj konkurenciji događaj je koji se ne propušta, a dugo se pamti i prepričava.

Susreti su obogaćeni i Kvizom znanja koje pripremaju kolege iz Ministarstva socijalne skrbi. Veselo je na karaokama, Sredala partyju. No, ne skače se samo po športskim terenima, bavimo se i ozbiljnim poslom pa Sindikat organizira tribine o aktualnim temama u djelatnosti.

I svo to obilje događaja na kraju začini svečana večera kad se podijele priznanja i medalje. A kad se igre službeno zatvore, glazba pokrene veselje. I to bi bilo to, po nakani kroničara, kako bi rekao pater Ivan. Međutim – to još nije sve. Organizacija ovakvih športskih susreta zahtjeva mnogo posla. Svi tih godina na čelu ŠUSS-a izmijenilo se samo troje ljudi – Zvonimir Krpan, pater Ivan Radeljak i Josip Masnić. Jozo, po kazivanju škvadre s malonogometnih druženja, bu tak dugo dok mora biti, a odrađuje već drugi predsjednički mandat! No, puna tri desetljeća srž ekipe ostala je gotovo ista – Masnić i Krpan. Dragec, kojemu malo tko zna prezime, figura prepoznatljiva kao Massa, noviji je u ekipi sa stažom od „dvaisti let”. Član ekipe je i Brcko.

Posebno je zanimljiva večerja šetnja „baznim logorom”. Lagano, s noge na nogu, u prolazu uživate u prepoznatljivim veselicama zagoraca, slavonaca, dalmatinaca. U takvom ozračju pobratimili su se domovi iz Splita i Ivanića Desiničkog – Dom za starije osobe ZENTA s Domom za starije i nemoćne Bidružica. Dinamovci i Hajdukovci rekli bi. Ali hvalevrijedno je čuti i objelodanit – neka su poznanstva započeta baš na športskim igrama završila i brakom. Dobro upućeni će reći – i ne jednim.

Športski susreti ne traju dugo, tih par dana jednostavno preleti. Ali ostaju nova poznanstva, razmjene se telefonski brojevi. Prvi dan okupljanja stariji iskusni lisci, opaki igrači u pojedinim sportovima, odmah se zanimaju za sastav pojedinih ekipa. Za potezanje užeta svi se važu onako – odokativno! U kuglanju, provjereno, natjecatelji se raspituju za Matu. Taj je nepobjediv, da ne upotrijebim drugu riječ…

Kad je u pitanju tradicija u tu kategoriju spadaju i navike. Zna se kad, u koje vrijeme i gdje možete naći Massu, Krpana i ekipu. Inače ključni ljudi iz organizacijskog djelokruga stalno nešto oduzimaju, dodavaju, posebice kad je raspored takmičenja u pitanju. Naravno, sve štima, pa mogu opet krenuti iz početka. Rješenja uvijek ima, sitnice se rješavaju u hodu. Inače, sve se odlučuje dogovorom – dečki predlože, a Josip će u svojem stilu: – potpuno se svama slažem, ali mislim da stvar treba riješiti ovako… I riješeno! Kad je o navikama riječ, Božo iz Bidružice nikad ne dolazi na vrijeme. Kažu da se skompao s Dubravkom iz Lobora. Ma društvo je super.

Jutra su ovdje također jako zanimljiva. Na biciklu kampom obično kruži Masnić. Poput poglavice važe situaciju od jutra. Društvo iz Velike Gorice, Bidružice ili Lobora, rano se budi. Ne daj Bože da ste u prolazu, a da vas ne zahaklaju na jednu s nogu! Pater Radeljak dolazi na sportske susrete redovito. Ne ispovijeda. Znate kako su već raspoložene navijačke skupine – čuje svašta. Pater će kratko – svatko dolazi pred svevišnjega!

 Pametnome dosta. Ma skoro mi je promaknulo sjetiti se jedne ekipe koja redovito ulazi u more na istome mjestu u isto vrijeme i istom pričom. Nisu oni posebno zagriženi za kupanje. Ali pogodite oko čega se okupe!? Eto to su ta sitna veselja, radost koja nema cijenu.

Nažalost, i veselje ponekad pomuti gorčina. Prošle godine na športskim nas je igrama duboko ražalostila iznenadna smrt Josipa Hercega-Šuce, djelatnika Odgojnog doma Ivanec. Čovjeka koji je živio za igre. No, kako bi rekli Francuzi – c’est toute la vie (sve je to život).

Za ovaj put toliko. Srdačno vas pozdravlja vaš usputni kroničar.

Martin