NP Krka - otok Visovac - Šibenik_11. rujan 2021.

Skradinski buk

NP KRKA

izvor: Wikipedia

Krka je sedmi nacionalni park u Hrvatskoj poznat po velikom broju jezera i slapova. Dobio je ime po rijeci Krki koja je dio parka. Nacionalni park je lociran u središnjoj Dalmaciji nizvodno od Knina, a samo par kilometara sjeveroistočno od grada Šibenika. Obuhvaća područje uz rijeku Krku koja izvire u podnožju planine Dinare kod Knina, teče kroz kanjon dug 75 km, protječe kroz Prokljansko jezero, te utječe u Šibenski zaljev. Prostire na 109 kvadratnih kilometara, od kojih 25,6 kvadratnih kilometara čini vodena površina. Rijeka Krka danas ima 7 sedrenih slapova i njezine ljepote predstavljaju prirodni krški fenomen, koji se preporučuje posjetiti u proljeće i ljeti jer je tada u punom sjaju, a možete se i osvježiti u čistoj vodi.

Krka je postao nacionalni park 24. siječnja 1985. godine i sedmi je po redu nacionalni park u Hrvatskoj. Poznat je po velikom broju jezera i slapova.

Hidroelektrana Jaruga ispod slapa Skradinskog buka je druga najstarija hidroelektrana u svijetu i prva u Europi. Sagrađena je 28. kolovoza 1895., samo tri dana nakon prve svjetske hidroelektrane na slapovima Niagare..

Otok Visovac

izvor: Wikipedia

Visovac se prvi puta spominje 1345. u darovnici kralja Ljudevita Anžuvinskog koji je grad Rog i otok Visovac darovao knezu Budislavu Ugriniću. Nedugo nakon toga na otok su se pod zaštitom hrvatskih velmoža naselili pustinjaci sv. Augustina koji su izgradili maleni samostan i crkvicu posvećenu sv. Pavlu.

Godine 1440. na Visovac dolaze franjevci Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja i ostaju sve do današnjih dana. Do posjeda su došli nakon što je zadnji izdanak obitelji Nelipić, knez Ivaniš † 1434.) posinio je svoga zeta Anža Frankopana i predao mu u nasljedstvo Kamičak i okolne posjede. Međutim, kralj nije priznao baštinsko pravo pa je Kamičak 1445. godine preuzeo Grgur Utješinović koji je franjevcima darovao otok Visovac. Nakon Utješinovića Kamičkom vladaju braća Halapići. Godine 1523. Kamičak su osvojili i porušili Turci.

Unutrašnjost samostana na Visovcu

Dragutin Franić je u putopisnoj knjizi "S gjacima..." o Visovcu napisao:

"Na Visovcu je samostan Franjevaca koji se spominje od 1400. (Lapis Alba). Osmanlije 1645. pogubiše dva nemoćna franjevca. Obnovljen je i opet nastanjen 1676. a tada je tu novicijat za franjevačke klerike koji svoje nauke svršavaju u Sinju. Sačuvalo se više osmanlijskih listina i sultanskih fermana. Dragocjenost je žrtvenik sa čudotvornim propelom." (str. 308.).

Šibenik

izvor: Wikipedia

Prapovijest

Tarion je bio drevni grad smješten na području između rijeke Krke na sjeveru i rta Ploče na jugu granajući se uz obalu. Tarion je prema Plinijevim zabilješkama bio mjesto naroda Tariota koji su bili domorodački narod. Prema Plinijevim zapisima Tarioti su pretežito prakticirali pastirski način života što se može utvrditi arheološkim ostacima posvećenim bogu Silvanu. Dakako, uz pastirski način života njihova geo pozicija im je omogućavala povezanost s drugim važnim gradovima tog doma poput Danila te kvalitetnu cestovnu povezanost zbog čega je bila značajna za same Rimljane i narod koji je živio na tom području.

Osnutak i srednji vijek

Šibenik je jedan od najstarijih samorodnih hrvatskih gradova na Jadranu. O najstarijoj povijesti Šibenika, odnosno o točnoj vremenskoj odrednici njegova osnutka, ne zna se mnogo. Prema trenutnim znanstvenim otkrićima, pretpostavlja se da je utemeljen u doba kneza Domagoja u 9. stoljeću. Isprva se razvijao kao utvrda (castrum) sa starijim predgrađem (suburbium) na području Dolca i mlađim na istočnoj strani kaštela, gdje je u 12. stoljeću sagrađena crkva sv. Krševana, oko koje se poslije razvila jezgra srednjovjekovnoga grada. Šibenik je pripadao skupini tzv. hrvatskih gradova, a izniknuo je na brijegu 70 m iznad mora (današnja tvrđava sv. Mihovila). 

Na području Šibenika, do danas nisu pronađeni nikakvi tragovi antičke urbane tradicije, ali postoje određene naznake života u kasnoantičko doba. Prvi se put spominje na Božić 1066. kada je kralj Petar Krešimir IV., na zboru visokih državnih i crkvenih dostojanstvenika izdao ispravu kojom daje kraljevsku slobodu i zaštitu benediktinskom samostanu svete Marije u Zadru.

Upravo u to doba došlo je do jačanja Šibenika, u okviru kraljeva nastojanja da uz pomoć hrvatskih gradova stvori protutežu romanskim gradovima bizantske teme Dalmacije. Nakon bitke s ugarskom vojskom na Petrovoj gori 1097. i pogibije hrvatskog vladara Petra Snačića, Šibenik je 1105. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana.

U razdoblju nakon gubitka narodnog vladara na hrvatskom prijestolju, za vlast nad Šibenikom neprestano su se do 1180. borili Venecija, Bizant i Arpadovići.

 U 12. stoljeću u pravnom je smislu bio utvrđeno naselje (castrum, oppidum), a ne grad (civitas) pa su njegova buduća nastojanja bila usmjerena prema postizanju civiteta, čime bi dostigao druge dalmatinske gradove (poput Zadra, Trogira i Splita). 1169. od ugarskog kralja Stjepana III. Šibenik dobiva status grada i pravo na kovanje novca. No tek nakon ogorčenih sporova i duge borbe s Trogirom, Šibenik uspijeva izboriti vlastitu biskupiju te je 1298. osnovana šibenska biskupija – pravi status grada u srednjem vijeku. Šibenska biskupija ustanovljena je bulom pape Bonifacija VIII., dana 1. svibnja 1298. godine. Sam čin ustanovljenja obavljen je u Šibeniku 28. lipnja iste godine te je tako proglašena Papina bula i posvećen prvi biskup fra Martin Rabljanin. Za stolnu crkvu određena je tadašnja crkva sv. Jakova apostola. Ona je uništena požarom 1380. Ubrzo se počelo razmišljati o gradnji nove, veće katedrale.

Od kraja 13. stoljeća Šibenik je priznavao vlast hrvatskih knezova, isprva kneza Domalda (1200. – 1226.), a zatim bribirskih knezova (do 1322.). Za vladavine potonjih Šibenik je postao biskupskim sjedištem te je stekao civitet, ali je gospodarski zaostajao zbog teških nameta i obveza. Bio je to uzrok izbijanja pobune protiv vlasti bribirskih; tada se uz potporu Mletačke Republike grad uspio othrvati vlasti Mladena II., ali je naposljetku izgubio autonomiju i pravo slobodnog izbora kneza, kojega su od tada birali Mlečani. Grad ponovno dolazi pod anžuvinsku vlast nakon poraza Mletačke Republike u ratu s Ludovikom I. Anžuvincem i potpisivanja mira u Zadru (1358.). Od 1390. zajedno s ostalim gradovima Dalmacije (osim Zadra) priznavao je vlast bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića, a početkom 15. stoljeća bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića i kralja Ladislava Napuljskoga.

"Zvona Moga Grada" Vice Vukov